EROS I THANATOS

Impresivan umjetnički opus Tomislava Ostoje može se podijeliti u nekoliko cjelina. Desetljeća stvaranja, sve do današnjih visokih godina vrijednih svakog poštovanja, rezultirala su brojnim djelima čvrsto integriranim u modernu i suvremenu hrvatsku umjetnost. Jedna izložba teško može prezentirati sve Ostojine kiparske i slikarske interese, pa je ova koncentrirana na posljednjih dvadesetak kiparskih te desetak slikarskih godina. Tomislav Ostoja po osnovnoj vokaciji jest kipar, likovnom vrstom naglašeno prisutnom u prvim dionicama opusa, stilski različitom od ostvarenja na ovoj izložbi (po strukturi površine volumena, korištenim materijalima, pa i motivima). Kasnije je znatnu pažnju posvećivao i slikarstvu, ostvarivši djela istinske umjetničke snage i originalnosti. Postoji dijalog likovnih vrsta, s određenom bliskošću u oblikovanju, iako Ostoja njeguje izražajne posebnosti svake od njih, pri čemu je geneza kiparskog u slikarstvu ipak snažnije prisutna nego obrnuto.

Ostoja i diskretnošću i pozitivnom nametljivošću, pod zajedničkim nazivnikom umjetničkog entuzijazma, u svojim ostvarenjima, uz djelomično praćenje načela klasičnosti slike (u svoj širini toga pojma), unosi i nemir svojstven razaranju konvencionalnog. „Narativ“ apstraktne forme nosi potpis osobnih svjetova, s razložnim pripjevom (tek u pojedinim slučajevima) tragova ornamentalnog, u funkciji gradivnog, a ne ukrasnog. To je naglašenije u pročišćenim partijama slike, u prostranstvima zrakoprazne tišine, uz već spomenuti osjećaj metafizičnosti, „odore“ zaustavljenog vremena. U djelima atraktivnosti prvog pogleda, ali i likovne te intelektualne estetike, s postupnim otkrivanjem sadržajnih inačica i epiteta, Ostoja se potvrđuje kao vrsni slikar, najčešće sa začetkom djela u gibljivosti melodioznog ili oporog crteža. Ostoja je slikar discipline, s pažljivo izvedenim obrisima, uglavnom jednolikim nanošenjem boje, ali i s povremenim prepuštanjem većoj slobodi gestualnog poteza.

Kiparsko-slikarska kreativna dvojnost nije nepoznata u hrvatskoj modernoj umjetnosti; prisjetimo se samo nekih, iz njemu bliskih generacija (kod nekih tek izleta, kod nekih dužeg boravka), poput Branka Ružića, Marije Ujević Galetović, Valerija Michielija, Zvonka Lončarića, Zlatka Boureka, Vaska Lipovca, Šime Perića… Danas su takve situacije mnogo češće, međusobne granice labavije, a fenomen likovnosti drukčiji u nizu brojnih, glasnih umjetničkih trendova. Tomislav Ostoja, u vremenu svoga stvaranja, povezuje više od šest desetljeća – od ranih djela figurativnog karaktera, realizma prožetog ekspresionističkim tretmanom forme, do sjajnih ostvarenja predstavljenih na ovoj izložbi.

Tomislav Ostoja rođen je u Splitu 20. kolovoza 1931. godine, u velikoj obitelji, kao sedmo od osmero djece. Obitelj se seli s Brača u Split, gdje Tomislav pohađa osnovnu školu, koju u vrtlogu ratnih zbivanja djelomično nastavlja na Braču. Školovanje nastavlja u Klasičnoj gimnaziji u Splitu, koju pohađa do male mature, a potom se upisuje u Školu primijenjenih umjetnosti na grafički odjel, da bi u drugoj godini prešao na kiparstvo. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Splitu odlazi u Zagreb, gdje 1952. započinje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom studija profesori su mu bili: na prvoj godini Grga Antunac, na drugoj i trećoj Vjekoslav Rukljač, na četvrtoj Frane Kršinić, a na petoj profesor Antun Augustinčić, kod kojega je 1957. diplomirao te završio dvogodišnji studij u majstorskoj specijalki. Profesor Augustinčić poziva ga u svoju Majstorsku radionicu, pa nakon prve godine specijalke 1960. prelazi u radionicu, gdje će uz kolege Orčića, Štambuka, Janjčića i Herljevića provesti sljedećih šest godina u iznimno kreativnom razdoblju rada.

Nakon izlaska iz Augustinčićeve Majstorske radionice Ostoja pronalazi svoj zagrebački radni prostor u dvorištu Medulićeve ulice broj 12, u kojem je nekoliko prostorno skromnih kućica već bilo stavljeno na raspolaganje njegovim kolegama slikarima i kiparima. Tako je to dvorište u središtu Zagreba postalo mjestom nastanka brojnih djela nezaobilaznih u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Tomislavu Ostoji atelijer je uvijek bio jedino radno mjesto. Nikada za sebe nije tražio zaklon u državnoj službi niti se koristio blagodatima stalnog zaposlenja. Više od pet desetljeća slobodni je umjetnik i živi od svoga umjetničkog rada.

Ostojin stvaralački fortissimo, praćen brojnim samostalnim i skupnim izložbama te uspjesima kod kritike i publike, prekinut je krajem 1990-ih godina bolnim gubitkom najmilijih. Sin jedinac Goran poginuo je 1998., a supruga Đurđica, koja mu je u životu i stvaralaštvu bila golema potpora (zajedno su potpisali i autorstvo spomenika u Vukovaru), umrla je 2001. godine, shrvana tugom i bolešću. Godine su morale proći da bi se Ostoja ponovno vratio radu, i to više slikarskom nego kiparskom. Mobiliziranje njegove stvaralačke energije značajno su potaknuli pozivi na samostalne izložbe u Splitu, na Braču i u Zagrebu, nakon čega su uslijedile Ostojine velike i brojne donacije (Supetar, Zagreb, Postira i Čapljina), kao kruna njegove životne i umjetničke samosvojnosti.