EROS I TANATOS

Impresivni umjetnički opus Tomislava Ostoje može se podijeliti na nekoliko dijelova. Decenije stvaranja, do današnjih poodmaklih godina vrijednih svakog poštovanja, rezultirale su brojnim djelima čvrsto integriranim u modernu i suvremenu hrvatsku umjetnost. Jedna izložba teško može predstaviti sve Ostojine kiparske i slikarske interese, pa je ova koncentrirana na posljednjih dvadesetak godina kiparstva i desetak godina slikarstva. Tomislav Ostoja je kipar po primarnoj vokaciji, vizualni žanr koji je naglašeno prisutan u prvim dijelovima njegovog opusa, stilski drugačijim od djela na ovoj izložbi (po strukturi površine volumena, korištenim materijalima, pa čak i motivima). Kasnije je znatnu pažnju posvetio i slikarstvu, stvarajući djela istinske umjetničke snage i originalnosti. Između vizualnih žanrova postoji dijalog, s određenom bliskošću u dizajnu, iako Ostoja njeguje ekspresivne posebnosti svakog od njih, pri čemu je geneza skulpture snažnije prisutna u slikarstvu nego obrnuto.

Sa diskrecijom i pozitivnom nametljivošću, pod zajedničkim nazivnikom umjetničkog entuzijazma, Ostoja u svoja djela unosi, djelimično slijedeći princip klasičnog slikarstva (u punoj širini tog koncepta), nemir svojstven uništavanju konvencionalnog. "Narativ" apstraktne forme nosi potpis ličnih svjetova, sa razumnim horom (samo u nekim slučajevima) tragova ornamentalnog, u funkciji konstrukcije, a ne dekoracije. To je više naglašeno u pročišćenim dijelovima slike, u prostranstvima bezzračne tišine, sa već spomenutim osjećajem metafizike, "uniforme" zaustavljenog vremena. U djelima privlačnim na prvi pogled, ali i fine i intelektualne estetike, sa postepenim otkrivanjem sadržajnih varijanti i epiteta, Ostoja se potvrđuje kao odličan slikar, najčešće početkom rada u fleksibilnosti melodičnog ili oštrog crteža. Ostoja je slikar discipline, sa pažljivo izvedenim obrisima, uglavnom sa ujednačenim nanošenjem boje, ali i sa povremenim prepuštanjem većoj slobodi gestualnih poteza.

Kreativna dualnost kipara i slikara nije nepoznata u hrvatskoj modernoj umjetnosti; prisjetimo se samo nekih od generacija bliskih njemu (neke samo na izletima, neke na dužim boravcima), poput Branka Ružića, Marije Ujević Galetović, Valerija Michielija, Zvonka Lončarića, Zlatka Boureka, Vaska Lipovca, Šime Perića… Danas su takve situacije mnogo češće, granice među njima su labavije, a fenomen vizualne umjetnosti razlikuje se u nizu brojnih, glasnih umjetničkih trendova. Tomislav Ostoja, u vremenu svog stvaranja, povezuje više od šest decenija – od ranih djela figurativnog karaktera, realizma prožetog ekspresionističkim tretmanom forme, do briljantnih dostignuća predstavljenih na ovoj izložbi.

Tomislav Ostoja rođen je u Splitu 20. augusta 1931. godine u brojnoj porodici, kao sedmo od osmoro djece. Porodica se preselila s Brača u Split, gdje je Tomislav pohađao osnovnu školu, koju je djelimično nastavio na Braču tokom rata. Školovanje je nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Splitu, koju je pohađao do mature, a zatim se upisao u Školu primijenjenih umjetnosti, grafički odjel, te u drugoj godini prešao na kiparstvo. Nakon završetka Škole primijenjenih umjetnosti u Splitu, odlazi u Zagreb, gdje 1952. godine počinje studirati kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Tokom studija, profesori su mu bili: Grga Antunac u prvoj godini, Vjekoslav Rukljač u drugoj i trećoj, Frane Kršinić u četvrtoj i profesor Antun Augustinčić u petoj, kod kojeg je diplomirao 1957. godine i završio dvogodišnju magistarsku specijalizaciju. Profesor Augustinčić ga je pozvao u svoju Majstorsku radionicu, te je nakon prve godine specijalnog obrazovanja 1960. godine prešao u radionicu, gdje će provesti sljedećih šest godina u izuzetno kreativnom periodu rada uz svoje kolege Orčića, Štambuka, Janjčića i Herljevića.

Nakon što je napustio Augustinčićevu Majstorsku radionicu, Ostoja je svoj zagrebački radni prostor pronašao u dvorištu Medulićeve ulice 12, gdje je nekoliko kuća skromne veličine već bilo stavljeno na raspolaganje njegovim kolegama slikarima i kiparima. Tako je ovo dvorište u centru Zagreba postalo mjesto gdje su nastala brojna umjetnička djela koja su nezamjenjiva u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Atelje Tomislava Ostoje uvijek je bio njegovo jedino radno mjesto. Nikada nije tražio utočište u državnoj službi niti je uživao u pogodnostima stalnog zaposlenja. Više od pet decenija je slobodni umjetnik i živi od svog umjetničkog rada.

Ostojin kreativni fortissimo, praćen brojnim samostalnim i grupnim izložbama i uspjesima kod kritike i publike, prekinut je krajem 1990-ih bolnim gubitkom najmilijih. Njegov jedini sin Goran umro je 1998. godine, a supruga Đurđica, koja mu je bila velika podrška u životu i radu (zajedno su potpisali i autorstvo spomenika u Vukovaru), umrla je 2001. godine, shrvana tugom i bolešću. Morale su proći godine prije nego što se Ostoja vratio radu, više kao slikar nego kao kipar. Mobilizaciju njegove kreativne energije značajno su potaknuli pozivi na samostalne izložbe u Splitu, Braču i Zagrebu, nakon čega su uslijedile Ostojine velike i brojne donacije (Supetar, Zagreb, Postira i Čapljina), kao kruna njegovog života i umjetničke nezavisnosti.