Godina bez proljeća

– Asmir Kujović, pisac i predsjednik PEN Centra BiH
– Elvedi Nezirović, pisac
– Adnan Repeša, autor

Promocija će se održati u srijedu, 11. 10., u Muzičkom centru Pavarotti, s početkom u 19:30h.

O knjizi:

– “Dok se rat približava, život u Ljubuškom, podno Žabljaka, a potom u Blagaju nedaleko od Mostara, odvija se gotovo nesmetano, dve etničke zajednice i dalje su u harmoničnim odnosima, sve dok, naravno, ne ode dođavola sve. U međuvremenu momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente, a priče se nižu kao kamenčići u mozaiku koji postaje razumljiv tek kada se svi ti fragmenti ponovo spoje. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se, iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.”

Ivan Milneković, “Radio Beograd”

– “‘Godina bez proljeća’ ne pokazuje pretencioznost pisca, već njegovu ambiciju da čitatelje ne uskrati za dobru ličnu priču. Repeša spretno ispisuje perspektivu koju na rat ima njegov narator, kombinujući je sa snagom forme fragmenta, zajedno, ove crtice iz života su koncizne i efektne i gotovo nikada ne prijete da postanu suvišnosti u ukupnoj priči. Sklop motiva koji se pojavljuju u romanu – rat, sjećanja i pisanje – dobro su umreženi i ne smetaju jedan drugom u piščevom pokušaju da se suoči sa svojim sjećanjima i nas sa prošlošću za koju nismo odgovorni, ali koja titra u svakom dijelu ovih prostora i u ljudima koji ga nastanjuju.”

Ivana Golijanin, “Oslobođenje”

– “U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Izmičući dubljoj spoznaji, ona graniči koliko s realnim, toliko i s nadrealnim, koliko s historijskim, toliko i s fikcijskim, i jedino što ljudskom umu preostaje u takvim okolnostima jeste da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča, što bi se reklo, svoju priču. I to je upravo ono što Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993.), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ‘dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Godina bez proljeća autentičan je i na momente više nego šokantan uvid u odrastanje obilježeno ratnim užasima. Utemeljen na ličnom iskustvu, ovaj roman, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici, Nermini, i kroz koji se smrt provlači kao jedan od njegovih osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.”

Elvedin Nezirović